U arhitekturi, najistaknutiji predstavnik manirizma je svakako Andrea Palladio (1508.-1580.). Njegova Vila Rotonda, aristokratski ljetnikovac u blizini Vicenze, je najbolji primjer manirističke arhitekture. On se sastoji od četvrtastog bloka s kupolom i četiri jednaka trijema sa svake strane koji izgledaju poput pročelja antičkog hrama. Građevina više nije statična s glavnim pročeljem i leđima, njena su sva četiri pročelja jednako vrijedna. Strogog, simetričnog, centralnog tlocrta s četiri prostrane terase kao da tjera stanara da se kreće prema vani, prema prirodi. Tako je Palladio unio određenu dinamičnost u arhitekturu. To su najjasnije odlike manirizma – nemir i neodređenost.
Michelangelo, Trg Campidoglio (Kaptol) u Rimu. Bakropis Étienne Dupéraca.
Još jedno od djela manirističke arhitekture i uvod u barok je djelo svestranog genija Michelangela, a to je rješenje trga Campidoglio. Zapravo promatrajući njegova djela, već od Donijeva medaljona (1503.) i Posljednjeg suda u Sikstinskoj kapeli (1520.-34.), otkrivamo umjetnikov veliki doprinos manirizmu. Campidoglio je trg u Rimu koji nije statičan, asketski geometričan, miran, statičan, dakle nije renesansni kao svi trgovi do tada. On se kao prvo nalazi na brežuljku (Kaptol), te se do njega dolazi preko tri različita uspona od kojih je jedan čak vijugav, okružuju ga tri zgrade bogato raščlanjenih volumena koje su postavljene u trapez (ne u kvadrat) i time poništava iluziju skraćenja, a centralno dvorište ispunjeno je nemirnom eliptičnom shemom. Michelangelo je postigao dotada nepoznati efekt potpune promjene arhitekture ovisno od pogleda na nju i iz nje; želio je djelovati na posjetitelja kojemu ovaj trg izniče pred očima kako se on penje do njega – uključio je vrijeme u doživljaj arhitekture.
ANDREA PALLADIO
Andrea Palladio, pravog imena Andrea di Pietro della Gondola (Padova, 30. studenog 1508. – Vicenza, 19. kolovoza 1580.), bio je talijanski arhitekt i teoretičar; obnovitelj antičkih tradicija u arhitekturi cinquecenta (visoke renesanse 16. stoljeća).
Vicenzi i okolici, te u Veneciji, izgradio je mnogobrojne monumentalne građevine skladnih proporcija kao što je crkva San Giorgio Maggiore iz 1566. godine u Veneciji. Crkvu je komponirao kao dva rimska hrama, jedan u drugom, različitih veličina i visina. Unutra je komponirao otvoreni zaslon na istočnom kraju te prema oltaru zakrivljene transepte i visoku kupolu kako bi stvorio dojam što veće prostranosti.
Iste je godine započeo svoju slavnu vilu La Rotonda u neposrednoj blizini Vicenze. Ona je primjer suburbanog tipa koji se može usporediti s rimskim carskim vilama (Hadrijanova vila u Tivoliju ili vila u Frascatiju), ali koji je u Venetu rjeđi. Iako je Palladio očito bio inspiriran rimskom arhitekturom, njegova fino proporcionalna i skladna vila bila je potpuno originalna.
Palladijeve vile (npr. vila Barbaro) bile su praktična, aktivna gospodarstva za velike venecijanske obitelji koje su ponovo tražile napuštenu zemlju u Venetu i istodobno osiguravale osvježavajuća utočišta za ljeto. Upravo su ove paladijske vile poslužile kao uzor za engleske i američke ladanjske dvorce u 18. stoljeću. [1].
Palače Thiene, Chiericati i kazalište Teatro Olimpico u Vicenzi Palladio je izveo prema načelima rimskog arhitekta Vitruvija, a pregradio je i staru gotičku vijećnicu, tzv. Basilicu, koju je opremio veličanstvenim renesansnim lađama koje se sastoje od toskanskih-dorskih i iznad njih toskanskih-jonskih stupova, lukova poduprtih manjim dvojnim stupovima, balustrada i okruglih otvora, grupiranih tako da proizvedu uzbudljive efekte svjetla i sjene. Ovo rano remek-djelo, građeno od 1546. do 1614. godine, pribavilo mu je glas genijalnog graditelja.
Napisao je "Četiri knjige o arhitekturi" kojima je znatno utjecao na razvoj europske arhitekture, osobito u Engleskoj gdje se u 17. i 18. stoljeću arhitektura po njegovim načelima smatrala samostalnim pravcem – paladijanizmom, koji je bio preteča neoklasicizma u umjetnosti.
Ključno Palladijevo djelo bila je Vila Rotonda u Vicenzi
Bazilika u Vicenzi, poznata kao "Basilica Palladiana".