Tiziano Vecelli ili Tiziano Vecellio (Pieve di Cadore, kraj Belluna (Veneto), 1490. - Venecija, 27. kolovoza, 1576.), bio je vođa škole venecijanske renesanse u 16. stoljeću. Tizian je bio jedan od najsvestranijih slikara, podjednako vješt u portretima kao i u pejzažima (dva motiva koja su ga proslavila), mitološkim i vjerskim temama. Najvažniji je i najutjecajniji umjetnik na prijelazu iz renesanse u barok.
Da je preminuo u svojim četrdesetima, opet bi bio slavan kao jedan od najutjecajnijih umjetnika svog doba. No, poživio je do svojih devedesetih, strahovito mijenjajući svoj način slikarstva, tako da su neki kritičari tvrdili kako njegova rana djela i njegova kasna djela ne mogu nikako biti djelo istog čovjeka. Ono što ujedinjuje obje krajnosti je njegov interes za boju, a potez kista i suptilna višebojnost modulacije nema presedana u povijesti Zapadne umjetnosti.
Od 1507.-1508. Giorgione je radio freske u obnovljenoj Fondaco dei Tedeschi. Tizian i Morto da Feltre su mu pomagali, i neki fragmenti su i danas vidljivi kao Tizianov rad. Njegov talent u slikanju fresaka se pokazao i 1511. u karmelićanskoj crkvi u Padovi i u Scuola del Santo, od kojih su očuvane Sastanak kod zlatnih vrata i scene iz života sv. Antuna Padovanskog - Ubojstvo mladenke, Dijete svjedoči u korist majke i Sv. Antun mladiću liječi odsječenu nogu.
U slijedećem periodu (1530.-1550.), Tizian se posvetio više dramatičnom stilu koji se nažalost ne može vidjeti jer su slike u duždevoj palači uništene u 1577. g., ali njihov stil je očuvan u Prikazanju Blažene Djevice u hramu (Venecija, 1539.), jednom od njegovih najpopularnijih platana, i na Ecce Homo (Beč, 1541.), njegovom najživotnijem i najosjećajnijem remek-djelu.
vrijeme svoje slikarske zrelosti (1516.-1530.) oslobodio se tradicija i upustio se u zahtjevnije teme i po prvi puta pokušao uspostaviti jedan čvrst, monumentalan stil. Godine 1518. naslikao je oltarnu palu u venecijanskoj franjevačkoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari poznatu pod nazivom Madona Pesaro koje je još uvijek na istom mjestu. Ovo je njegovo najstudioznije djelo na kojemu je preciznom planiranju suprotstavljen slobodni stil i originalnost. Ovdje se tradicionalni prikaz donatora i svetaca stavlja u službu dubokog prostora različitih planova i stupnjeva arhitektonskog okvira.
Nakon posjeta Rimu, započeo je seriju slika ležećih Venera (Venera od Urbina i Venera i Ljubav u galeriji Uffizi, te Venera i svirač orgulja u Madridu). U njima je otkrio očaranost drevnim skulpturama koje je još Giorgione imao za inspiraciju, ali Tizianove su imale novu dubinu i smisao scene. U kasnim portretima pokazao je nevjerojatnu vještinu prijenosa karaktera osobe na njihovoj fizionomiji (La Bella - Eleanora od Gonzaga, vojvotkinja Urbina u palači Pitti; ili portret Pavla III. od Napulja; ili serija portreta Karla V.).
Svakom novom slikom usavršavao je svoj novi stil koji je ekspresijom tajanstvenog, poeziji herojske snage najočitiji na slikama: Krunidba trnovom krunom (Louvre), Hodočasnici iz Emausa, Dužd Grimani obožava Sudbu (Venecija, Duždeva palača), Sveto trojstvo u Madridu, i mitološki: Danaja iz Napulja, Antiopa iz Louvrea, te Otmica Europe (Boston, Gardner kolekcija). Okušao se i u noćnom chiaroscuro slikanju (Mučeništvo sv. Lovre u Veneciji i Sv. Jeronim u Louvreu), i naslikao je više realističnih portreta Filipa II. i svoje kćeri Lavinije.
Svakom novom slikom usavršavao je svoj novi stil koji je ekspresijom tajanstvenog, poeziji herojske snage najočitiji na slikama: Krunidba trnovom krunom (Louvre), Hodočasnici iz Emausa, Dužd Grimani obožava Sudbu (Venecija, Duždeva palača), Sveto trojstvo u Madridu, i mitološki: Danaja iz Napulja, Antiopa iz Louvrea, te Otmica Europe (Boston, Gardner kolekcija). Okušao se i u noćnom chiaroscuro slikanju (Mučeništvo sv. Lovre u Veneciji i Sv. Jeronim u Louvreu), i naslikao je više realističnih portreta Filipa II. i svoje kćeri Lavinije
Otmica Europe
Ova slika ima odvažnu dijagonalnu kompoziciju kojoj se Rubens divio i često ju kopirao. Za razliku od njegovih ranijih radova, ovo djelo je skoro barokno sa svojim mutnim linijama, vijugavim bojama i živahnim potezima.
Danaja, jedna od nekolicine slika (ili "poema" kako ih je on zvao) koje je naručio Filip II. 1554. g.